Moje ime je Kenan, rođen sam i odrastao u Tešnju, ali već punih devet godina sa porodicom pričam više Skayp-om nego uživo obzirom da sam srednju školu završio u Sarajevu, a posljednjih pet godina sam na dodiplomskom studiju u Eskişehiru, bajkovitom studentskom gradiću u Turskoj.
Uzor? Nemam jednog, ugledam se na kolaž osobina izabranih od ljudi kojima se divim, a njih je puno; od fikcionalnog Donalda Drapera, preko zlatnog Ibrahimovića, mudrog Warrena Buffeta pa sve do mangupskog Đorđa Balaševića i još mnogih drugih. Želim da živim dane zbog kojih ujutro skačem na zvuk alarma, to mi je misao vodilja.
Još od osnovne škole sam bio jako talentovan za matematiku (hvalim se, ali fakat je tako bilo), išao na mnoga takmičenja i ostvario zapažene rezultate, a isti scenarij se nastavio i kroz srednju školu. Porodica i prijatelji su već tad u meni vidjeli budućeg inžinjera, sklapali mi kojekakve karijere i predviđali buduće pozicije. Ipak, meni je jednačina i trouglova bilo uveliko preko glave i želio sam da svoje analitičke vještine primjenim na nešto zanimljivije i KORISNIJE (Inžinjeri, izvinite molim), pa sam tako nauštrb svima donio odluku da studiram komunikacije i to je vjerovatno najbolja odluka koju sam donio u ove 23 godine, 7 mjeseci i koji dan svog života.
Što se tiče same aplikacije, posmatraju se tri aspekta: prosjek ocjena, vannastavne aktivnosti i intervju. Obzirom na moj odličan prosjek, mnogobrojna takmičenja, priredbe i seminare koje sam pohađao tokom srednjoškolskog obrazovanja, uspio sam da budem među dobitnicima turske državne stipendije.
Nije da sam imao sve isplanirano od prvog dana, ništa se ne dešava tako u životu. (Tu sam lekciju kasnije naučio, ali nije to tema sad.) Nakon što sam okrenuo leđa matematici i svemu vezanom za nju, počeo sam onako iz hobija da guglam prilike za studiranje vani. Nešto kasnije, hobi se pretvorio u ozbiljno istraživanje i u svemu tome sam donio odluku da ću definitivno ići avionom na svoju buduću destinaciju, preostao mi je bio samo izbor iste. I ostvarilo se. Ipak, sve se to desilo negdje sredinom četvrtog razreda, bez nekog naročitog plana i u dobropoznatoj panici koju su vjerujem svi osjetili, kad ne znaju šta će i kako dalje.
Nije bilo nimalo lako izabrati budući poziv, imao sam neprespavane noći provedene uz internet, pričao sa ljudima iz raznih profesija o tome kako oni vide svoju karijeru i izbore koje su napravili u vezi nje. Svoje potencijalne izbore sam sveo na međunarodne odnose i odnose s javnošću (PR) i oko toga sam se dvoumio jako dugo. Ipak, na koncu procesa shvatio sam da nije moguće razmotriti svaku mogućnost, istražiti svaki detalj i biti uvijek siguran u ispravnost izbora. To mi čak malo liči na izbor bračnog partnera, a jedan poznanik, koji je već 20 godina u braku, mi je na pitanje kako je znao da je baš ona prava odgovorio sa: „Pa još uvijek baš nisam siguran u to.“ Također, ne znam koliko će zvučati otrcano i koliko puta to dnevno vidite na onim motivacijskim stranicama na Instagramu, ali morate vjerovati svom instinktu i ne plašiti se kad vam drugi govore kako ne možete uspjeti u nečemu, kako neka profesija nije dobar izbor samo jer joj prilike za posao ne izgledaju sjajno. Meni su se posebno u sjećanje urezale riječi direktora moje srednje škole kad je rekao: „Pa ne mogu svi biti neki PR menadžeri i prodavati maglu, to svako može raditi.“ Ja sam ga uprkos svom poštovanju i njegovom iskustvu zanemario i iako još uvijek nisam napravio vanserijsku karijeru u ovom poslu, usuđujem se reći da sam na jako dobrom putu. Vjerujte u sebe, ljudi!
Turkiye Burslari, organizacija zadužena za cijeli proces stipendiranja i upisa na fakultet zaista ima sjajan sistem koji počinje sa online aplikacijom i uploadom dokumenata, a završava intervjuom u ambasadi i ja ni u jednom trenutku nisam imao problema sa bilo kojim korakom.
Državna stipendija Republike Turske pokriva troškove školovanja (uključujući i prvu godinu učenja jezika), zdravstveno osiguranje, smještaj u studentskom domu i omogućava mjesečni džeparac za ostale troškove, koji je sasvim dovoljan za pristojan život. Ipak, ukoliko želite putovati ili imate druge hobije na koje želite trošiti novac, onda su vam neophodni dodatni prihodi. S obzirom da ja spadam u ovu grupu, radio sam gotovo tokom cijelog toka studija. U početku sam bio EVS (European Voluntary Service) mentor internacionalnim volonterima za fondaciju koja radi kao sastavni dio opštinske uprave Eskişehira. Zahvaljujući ovom poslu sam stekao mnoge prijatelje i usvojio čudesna znanja kroz trening seminare u sklopu Erasmus+ projekata u zemljama kao što su Češka, Poljska ili Holandija. Nakon toga sam davao privatne časove bosanskog jezika jednom lokalnom biznismenu koji je kasnije otvorio svoju parfimeriju u Tuzli i zahvaljujući mojim lekcijama zna čak i rečenice tipa: „Mojne meni tih folova.“ Popularnost turskih serija kod nas u posljednje vrijeme je na vrhuncu, što je izuzetna prilika, pa sam tako gotovo dvije godine neprekidno pisao subtitlove za jednu balkansku internet stranicu. Trenutno radim u jednoj privatnoj školi gdje dajem časove engleskog jezika, što mi je potpuno novo i tek se privikavam na sve to. Na kraju moram napomenuti da ukoliko znate jako dobro engleski i komunikativna ste osoba, u Turskoj su vam mnoga vrata širom otvorena i postoje poslodavci koji jedva čekaju da vas zgrabe.
Stvarno nisam imao problema tokom apliciranja tako da nemam šta izdvojiti i turski vam uopće nije potreban za aplikaciju, čak ni engleski, možete je ispuniti na svom maternjem jeziku.
Sve se to dešava lančano i munjevito. U početku sam upoznavao po 50 ljudi dnevno, obzirom da sam bio na TOMER-u, pripremnoj nastavi učenja turskog jezika, koja je obavezna za sve strane studente stipendiste. Zahvaljujući tome sam stekao prijatelje iz svih krajeva svijeta, saznao za države o kojima nisam imao pojma prije (Abhazija ili Tataristan npr.) i zajedno s tom šarenom grupom sam svakodnevno istraživao grad. Naravno, u početku sam se gubio čak po nekoliko puta u danu, jer sam jako loš s orijentacijom, ali danas ja objašnjavam turistima gdje se šta nalazi i kojim busem da odu tamo. Čak imam i svoja mjesta na kojima me konobari oslovljavaju imenom.
Anadolu Univerzitet je treći na svijetu po broju studenata, broji približno dva miliona, ali to je prvenstveno zahvaljujući svom sistemu studiranja na daljinu, na kampusu nas ima oko 30 000, ostali studenti su rasuti širom svijeta i studiraju online. Predavanja najranije počinju u devet ujutro, a najkasnije završavaju u sedam navečer, zavisi od dana i rasporeda. Sistem ocjenjivanja je jako jednostavan, iz svakog predmeta imam samo jedan parcijalni ispit i jedan finalni, ne postoje dodatni rokovi i nema ni potrebe za njima jer velika većina studenata uspijeva položiti sve predmete iz prvog pokušaja. Živim u studentskom domu koji je udaljen od fakulteta nekih 20 minuta hoda, ali ja ipak koristim tramvaj (rođeni sportista). Neki od domova su stariji i ne baš luksuzni, ali dom je mjesto gdje provodim najmanje vremena, tu samo jedem, kupam se i spavam. Aktivnosti na kampusu ima jako mnogo, kakav god da imate hobi postoji klub koji vam može pomoći, od arheologije, marketinga, ronjenja, planinarenja, džeza, plesa, filozofije pa čak do crtanja karikatura. Sve je tu. Što se tiče konkretno fakulteta i mog odsjeka, radi se o jako kvalitetnoj obrazovnoj ustanovi u Turskoj koja je dala veliki broj uglednih imena u komunikacijskoj industriji, kako u Turskoj tako i van nje. Na koncu, profesori su stub svega i kao i svugdje dijele se na one dobre i loše. Postoje oni koji dođu, pročitaju slajdove i odu, ali tu su i oni koji su s razumijevanjem objašnjavaju do najsitnijih detalja, koji su spremni odgovoriti na Whatsapp poruku o zadaći u 2 ujutro ili vam posude automobil jer morate na dejt. Pogodite koje više volimo?
Erasmus semestar je bio sjajan začin cijelog mog internacionalnog iskustva. Drugu polovinu 2016. godine sam proveo u Budimpešti na univerzitetu Kralja Sigmunda. To je bio semestar iz snova, pun priča koje mogu pričati do jutra, ali od kojih većina i nije baš za javnost (ne pitajte zašto). Moram napomenuti da otići na Erasmus iz Turske nije uopće teško s obzirom da postoje mnogobrojni sporazumi sa univerzitetima širom Evrope i na vama je samo da izaberete.
Kad jednom spakujete kofer i sa pasošem se zaputite daleko onda ste prisiljeni da sami sebi skrojite potpuno novi život. Novi prijatelji, nova mjesta, nove dnevne rutine, novi jezik, nove obaveze, nove brige i problemi, nove sreće, sve to od nule. I nije to nikakav problem u biti, to je uzbudljiva avantura koja vam pomogne da otkrijete dijelove sebe za koje niste imali pojma da su tu. Ja se još uvijek sa oduševljenjem prisjećam svog prvog dolaska. Sa ogromnim torbama i debelom zimskom jaknom (koju sam morao da obučem jer mi nije mogla stati u kofer, a bila je tek polovina septembra) sam sletio na Ataturk aerodrom u zemlju u kojoj sam tad imao 0 poznanika i čiji sam jezik znao dovoljno da kažem: „Zdravo, ja sam Keno i moram na autobusku stanicu.“ Ali ću je napustiti sa milion uspomena, punim imenikom novih ljudi i dovoljnim znanjem turskog da napišem nekoliko soneta. (A i otići ću u nekoj ljetnoj jaknici sigurno jer sam vremenom naučio pakovati kofer tako da bude tačno 20 kilograma i ni gram više.)
Obzirom da sam iz jedne kulture prešao u drugu, razlike su ogromne, bez obzira na zajedničku istoriju dvije države. Ovdje ljudi prave kafu na drukčiji način, imaju milion i jednu ljubaznu izreku (npr. govore „Nazdravlje“ nakon što se okupaš, što mi još uvijek nije jasno), voze luđe nego što možete da zamislite i imaju puno drugačije probleme nego mi na Balkanu.Također, ja dolazim iz mjesta u kojem gotovo svakoga na ulici znam barem „iz viđenja“, a ovdje to baš nije slučaj, ali to je više prednost nego mana kad malo bolje razmislim.
Ako već trebam da izdvojim samo jedno iskustvo kao najvrednije onda će to bez sumnje biti samostalnost. Kad studirate u drugoj zemlji (ili na drugom kontinentu u mom slučaju), onda ste prisiljeni da se borite i mislite svojom glavom konstantno. Nema majke koja se brine o vama kad ste bolesni i donosi vam vruću supu, nema džeparca kojeg vam porodica ravnomjerno daje da ne potrošite previše odjednom, nema nikoga ko će vam peglati odjeću i prišiti otpalo dugme, sve to morate da radite sami i nemojte da se plašite, mogu vam reći da je sjajan osjećaj, jer sve ove sitnice vam pokažu da ste u stvari sposobni da živite svoj život samostalno.
Ne osjećam se još toliko staro ni mudro da dijelim savjete… Ali, ljudi, idite vani! Barem na sedmicu, barem tetki u Njemačku, barem na ljetnu školu, barem na taj Erasmus semestar. Idite i zanimajte se malo kako drugi ljudi žive, šta ih drži budnima noću, a šta ih gura iz kreveta ujutro. Ne forsirajte samo Instagram slike i storije da drugi vide da vam je dobro. Lajkova je bilo i biće ih na hiljade, život vam je samo jedan. (Bethovenova čuvena izreka u mojoj verziji).
Kenan Kurdić za Via Academica blog
[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row][vc_row][vc_column width=“1/2″][vc_column_text]
Interesuju vas studije u inostranstvu? Pošaljite nam besplatan upit popunjavanjem formulara ispod.
[/vc_column_text][contact-form-7 id=“28″ title=“Contact form 1″][/vc_column][vc_column width=“1/2″][vc_single_image image=“4113″ img_size=“600×600″][/vc_column][/vc_row]
